Znaj da bi vjerovao – vjeruj da bi razumio.
(Sv. Augustin)
Daničina poezija je izvor nutarnje dubine, emotivne, misaone, a iskustvo u toj dubini je predivan vrt pun izgubljenih ruža, ruža protkanih duginim ali i tuginim boja (Ilija Matić)
Osluškujući ponovo jezik stihova književnice Danice Bartulović, uokvirenih u novu pjesničku cjelinu koja čini njezinu posljednju četvrtu zbirku iz znakovitog naslova Hodočašće, i već kod prvog čitanja bilo mi je jasno da pjesnikinja i u ovoj svojoj četvrtoj zbirci Hodočašće – Oluje, kao iz pupoljka koji se rastvara, iznova otvara vrata duše, budi svoje duhovno biće, priziva sebe iz sna, vraća se svojemu povratku, da ponovno živi život. Poezija Danice Bartulović je izvor nutarnje dubine, emotivne, misaone, a iskustvo u toj dubini je predivan vrt pun izgubljenih ruža, ruža protkanih duginim ali i tuginim boja. U toj prizmi duginih i tuginih boja Bartulovićkine poezije, zainteresiran čitatelj vješto će uočiti spektar emotivno – misaonih subjektivnih zbivanja…