PODVIG
Danica Bartulović
Gospodine, slijeđah Tebe. Mišljah da je to moguće jer nas svih
pozivaš. Zaustavili se. Premorena i s očajanjem shvatih da si dalek i
nedostižan za korake moje. Zašto nas zoveš kad znaš da je za nas taj
put pretežak?
Ugurah se medu svjetinu u masu utiskah. Mišljah, srodna sam
im, bliska, moja i njihova energija proradit će na istoj frekvenciji,
ponijet će me, privući. Začudo, odgurnulo me udaljilo, to more
uzburkano na otok me osame izbacilo.
Shvatih usud svoj. Ma kakva udaljenost bila između Tebe i mene
Bože moj, morat ću se osmjeliti i naprijed. Nejaka sam ja, malo je u
meni snage, smiješno i naivno prepuštam se vjetru želje kao jedro na
pučini.
Ali podvig je i osmjeliti se krenuti u te daljine, preko prašuma
strasti i osjećaja, preko pustinja nevjere i neznanja, preko planina
sebeljublja i samoprijegora, preko oceana nemira, u predjele
nepoznate, na ratna porišta.
Uzdam se u Tebe Gospodine.
